Pjesma:Covek sa mesecom u ocima

Umoran i nem, jablan gromom razvaljen,
 zagledan u cašu preduboko.
 Bio mi je stran i na izgled normalan,
 al' tad mu spazih odraz meseca u oku.
 
 On me oslovi: "Pa, kako idu poslovi?"
 "Ma, idu", progundah, "u vražjeg vraga!"
 Na to on planu naprasno, odmeri me sablasno,
 "Nemate vi pojma, braco draga..."
 
 Ne znaš ti šta znaci ubiti grad,
 ne znaš ti bauke kaljavih rovova.
 Ne znaš ti šta znaci spavati sad,
 kad sklopim oci, ništa osim tih krovova!
 
 Kada sklopim oci nebom naidu mobe,
 zamirišu gostinske sobe,
 nebom svadba odzvanja.
 Kada sklopim oci nebom promicu lica,
 zatreperi roj tamburica,
 Dunav sedef odranja...
 
 Zverko ludila, što si se probudila?
 Crni ti je Princ poljubac dao.
 Al' necu se stideti što Boga necu videti,
 jer to i nije Bog kojeg sam znao.
 
 Ne znaš ti, nema Oslobodenih,
 svaku tišinu mi granata prošara.
 Spašen je taj Prvi Pogodeni,
 a svi su drugi vecni taoci Košmara.
 
 Kada sklopim oci nebom naidu lade,
 Zvona, Lavež, Komšijske svade,
  miris svežeg oranja.
 Ali kada svane vetri s reke zacvile.
 Znam, to tuže vodene vile,
  Dunav tamjan odranja.