Pjesma:Provincijalka
Kredit:Bojan Tadic
E-mail:b0j4n@hotmail.com

Intro Solo:
 
 |e|-57-8-------------------------------------------------0-----
 |H|-----56-5---------------------------------------------1-----
 |G|----------7-5-4-----4-7-5-----4-5---7-5-4-------------2-----
 |D|------------------6------7--7-----7-------7-6-4-6-7---2-----
 |A|----------------7-------------------------------------0-----
 |E|------------------------------------------------------------
 
 
 
 Dm          E           Am
  Rekli su mi da je dosla iz provincije,
 Dm         E             Am     A7
  strpavsi u kofer snove i ambicije. 
          Dm          E
  Drug je studirao sa njom,
           Am            F   
  pa smo se najzad sreli ona i ja.
 Dm        F           E                         Am
  Shvatih, Boze, ovo je sazvezdje za nju provincija.
 
 
 Dm         E        Am
  Srce stade kao dete da se otima,
 Dm          E             Am        A7
  trazili smo se po prethodnim zivotima.
         Dm        E
  Ostavih iza sebe svet,
          Am         F
  zablude, promašaje koji tiste,
 Dm       F             E
  prosto, lako, k'o neko beznacajno pristaniste.
 
 
 Refren:
 Dm          E               Am          F
  O, da mi je da se jos samo jednom zaljubim,
           C                 E
  opet bih uzeo kostim vecnog decaka.
 Dm         E            Am          F
  I opet bih smislio kako da prodangubim
         Dm           E              Am
  dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.
 
 
  Intro Solo x1
 
 
  Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
  Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
  Reci bi sve pokvarile,
  samo se cutke pokraj mene stiska.
  Sami, svoji, izbeglice iz besmisla. 
  
 Refren:
  O, da mi je da se jos jednom zaljubim.
  Opet bih gledao niz kej kao niz prugu. 
  I opet bih znao da se u oblak zadubim
  i cekao bih samo nju, nijednu drugu.
  
  Napisi mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li cu umeti.  
  Reci jesu moje igracke, cakle mi se u glavi kao oni sareni
  staklici kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u ocima kad
  zazmurim.
  
  Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
  postoje u nama neke stvari neprevodive u reci, ne znam...
  Napiši mi pesmu, molila je, i naisam znao da li cu umeti.
  Voleo sam je tako lako, i tako sam tesko to znao da pokazem.
 
  I onda, odjednom, na rasporedu mladeza na njenim ledjima,
  kao tajnu mapu,
  pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
  I tako, eto ti pesma, ludo jedna...